plemenske zajednice

malo ljudi pokazuje većih raznolikosti, ako to smijemo tako nazvati, većih suprotnosti u karakteru nego urođeni sjevernoamerički ratnik. u ratu je smion, hvastav, lukav, bezobziran, samoprijegoran i požrtvovan, u vrijeme mira pak pravedan, plemenit, gostoljubiv, osvetljiv, praznovjeran, skroman i uglavnom nedužan. to su svojstva koja - istini za volju moramo reći - ne obilježavaju podjednako sve ratnike, ali uglavnom te crte toliko prevladavaju kod tih neobičnih ljudi da već postaju karakteristične za njih.

općenito se vjeruje da su prasjedioci američkoga kontinenta azijskog podrijetla. postoje mnoge i psihičke i fizičke crte koje potkrepljuju to mišljenje, dok ih je malo koje ga pobijaju.
boja je indijanaca, kako pisac vjeruje, posve osebujna, a dok kosti lica daju jasno naslućivati tatarsko podrijetlo, oči im nisu takve. kod boje kože možda je utjecaj podneblja posrijedi, ali je teško rastumačiti bitnu razliku u očima.

mašta je kod indijanaca i u pjesmi i u govorništvu posve istočnjačka, premda je malo pročišćena i poboljšana, i to baš stoga što im je praktično znanje ograničenije. oni posuđuju svoje metafore od oblaka, godišnjih doba, ptica, od životinjskoga i biljnoga carstva. u tome možda ne čine drugo nego što bi činili drugi živahni narodi s bujnom maštom, koji su prisiljeni svojim predodžbama staviti granicu ondje gdje im prestaju iskustva.

no sjeverni amerikanac zaodijeva svoje misli u ruho koje se bitno razlikuje i od afrikančeva i od istočnjakova. jezik mu je bogat i pun ideja, kao što je i kod kineza. on će jednom riječju izreći čitavu misao, a izrazit će značenje čitave rečenice slovkom. on će štoviše najjednostavnijom modulacijom glasa iznijeti najraznolikija značenja. jezikoslovci su rekli da među svim plemenima koja su nekoć bila proširena po zemlji što je danas obuhvaćaju sjedinjene države postoje zapravo dva ili tri jezika. oni poteškoću što se plemena među sobom teško sporazumijevaju pripisuju tome što su im jezici iskvareni i šot postoje razna narječja.

(...)

bilo kako mu drago, što se tiče duha i značenja indijanskih jezika, riječi su im tako šarolike da kod njih nailazimo na većinu istih onih neprilika koje nam otežavaju razumijevanje egzotičnih jezika, a u tome je i razlog poteškoćama u proučavanju njihove povijesti i većem dijelu nepouzdanosti njihovih predaja.

jednako kao i narod viših pretenzija, i američki indijanac daje posve različit prikaz svoga plemena ili svoje rase nego drugi ljudi. on naginje tomu da preuveličava odlike svoga plemena, a da ih omalovažava kod svojih suparnika ili neprijatelja. to je crta kakvu možemo naći i u židovskim prikazima još od stvaranja svijeta.

bijelci su mnogo pridonijeli tome što su predaje prastanovnika zavijene u tamu, i to time što su iskvarili imena. tako je, na primjer, izraz upotrijebljen u naslovu ove knjige pretrpio razne izmjene: od mahicanni u mohikanci pa u mohegani. posljednji je naziv najuobičajeniji kod bijelaca.

ako pomislimo da su nizozemci (koji su osnovali prvu naseobinu na mjestu današnjeg new yorka), pa englezi i francuzi svaki dali svoje nazive plemenima što su obitavala u krajevima koji su pozornica ove naše pripovijetke, a da su i sami indijanci nadijevali razna imena ne samo svojim neprijateljima nego često i sebi samima, lako ćemo shvatiti kako je moglo doći do tolike zbrke.

na stranicama ove knjige geni-lenape, lenopi, delavare, vapanački i mohikanci - sve to znači isti narod, odnosno plemena istog stabla.

mengvi, makvi i mingi nisu, strogo uzevši, jedno te isto pleme, pa ih ipak u govoru često poistovjećuju, jer su politički bili u savezu, a bili su neprijatelji onim plemenima što smo ih prije spomenuli. mingo je nekada prijeziran naziv, dok su to megvi i makvi u manjoj mjeri.

mohikanci su držali one krajeve koje su europljani prve zauzeli na tom dijelu kontinenta. oni su prema tomu bili prvi koji su bili izbačeni sa svojih posjeda.